Znala sam da te noći posljednji put grlim svoju mamu!!

“Te noći pažljivo sam je pridigla iz kreveta, bojeći se da joj ne dodirnem ranu na leđima, da je tako slabu svojim dodirom još više ne povrijedim. Zagrlila sam je čvrsto i dugo sam je tako držala. Držala sam je kao da držim svoje dijete koje želim da utješim, zaštitim. Privila sam svoj obraz na njen, rukama joj prelazila preko glave izranjavane od zračenja.

Nije imala kosu. Ni periku više nije mogla da trpi. A, sjećam se kad je kosa počela da joj opada. Hrabrila sam je da to nije ništa, da će porasti, da se ne zatvara u kuću. Stalno smo šetale. Utroba me je boljela svaki put kad bi je neko zbog toga sažaljivo pogledao.

mama4

U jednom trenutku, poslije druge hemoterapije, donijela je stolicu nasred sobe, dala mi mašinicu u ruke i rekla – šišaj, sutra kupujemo periku. Dok sam joj brijala glavu, riječ nismo progovorile. Zajedno smo plakale.

Još uvijek se sjećam kako smo mama, brat i ja prevrnuli grad da nađemo malu crvenu periku, potpuno istu kakva je nekada bila njena frizura. Kako smo poslije te potrage malaksali, mi od brige, ona od bolesti, sjeli kod Konja da popijemo kafu. Sjećam se kako smo se smijali kao da sve to nije ništa. Brbljali o nekim savim običnim, životnim stvarima. To smo najviše voljeli… I tada je nosila štikle. Moja mama…

Te noći nisam mogla da prestanem da je grlim.

Danima već nije pričala, jela, nekada bi gledala kroz mene ne znajući ko sam, a nekada bi skupila svu snagu ovog svijeta da mi se osmjehne. To je najviše boljelo.

Njeno disanje bilo je toliko glasno da se čulo ispred kuće. Taj zvuk razarao mi je srce.

Te noći ipak je bila tu, sa mnom.

Iako nije mogla da priča, znala sam sve što je u tom trenutku željela da mi kaže. Da me voli najviše na svijetu, da ne može da podnese što toliko patim, što je gledam u takvom stanju, što je unuci neće zapamtiti, što je tako mlada, što će tata ostati sam, što neće znati da se brine o sebi, što život toliko nije fer…

Sigurna sam da se za nas brinula više nego za sebe. Uvijek je tako bilo. Sad razmišljam koliko smo se mi brinuli o njoj. Ne samo dok je bila bolesna. Da li smo mogli bolje, više, da li smo joj se dovoljno zahvalili za sve što je učinila za nas…

Otišla je, tješila me je njena drugarica, mirna i spokojna. Bila je sretna što smo završili fakultete, što imamo stalne poslove, djecu, što je od nas napravila dobre ljude… Mnogo je bila ponosna na nas.

Te noći, znala je da je kraj blizu, da ne može više da izdrži. Da takva strašna patnja više nema smisla…

Hej, moja mama! Moja mama, profesorka, koja je do juče radila dva posla. Moja mama, najjača žena koju znam, moja mama, najbolja na svijetu…

Te noći, dok me je grlila, prvi put sam je pustila da osjeti koliko me sve to boli.

Rekla sam joj da je volim najviše na svijetu i da je nikada neću izneveriti. Nisam joj rekla da je nikada neću zaboraviti, da ću je redovno obilaziti, da ću Sofiji pričati o njoj… To nisam rekla naglas. Možda je trebalo, ali nisam imala snage da se opraštam. Jedan dio mene i dalje je vjerovao da će se neko čudo desiti.

O njenoj bolesti nikad nismo pričali kao o nekoj tragediji. Zapravo, za nas nikad ništa i nije bilo dovoljno tragično. Od nje smo naučili kako se živi punim plućima i kako u životu ništa nije nemoguće. Tako sam i ja mislila, sve do tada. Čak i dok smo sa njom lagano prelazili iz jedne u drugu fazu bolesti, a svaka je bila sve teža, pričali smo samo o tome šta ćemo sve da radimo kad ozdravi. Obećala sam joj da ću je voditi na “Kamp nou”. Pored ćaleta kladiničara i ona je zavoljela fudbal. Navijala je za Barcelonu. Smjehotresno je bilo to gledati.

Nije se ni ona od nas opraštala. Nije htjela, iako je od prvog dana znala da ima sitnoćelijski rak pluća, da operacija nije opcija, da su se metastaze proširirile po čitavom tijelu i da su šanse gotovo nikakve.

Da, od samog početka je sve znala i na neki način se sama nosila sa tim. Mi smo znali, ali ne baš sve. Nismo znali da nema nade. To sam saznala tek posle njene smrti.

Njena drugarica je bila onkolog. Lako su nas prevarile. Mama je insistirala, pričala mi je Sonja kasnije. A, mi, onako izgubljeni, rastrzani između djece, posla, brige, vjerovali smo. Željeli smo da vjerujemo.

Zato smo i posljednje dane s njom proveli nadajući se. Ona nije. Pitam se i danas odakle joj ta snaga, zašto je samu sebe ostavila sa tim mislima?

Te noći, duboko u sebi, znala sam da je to naš posljednji zagrljaj.

A, voljela sam da me grli, čak i kad sam bila student. I kad sam se udala. Za mene je sklupčati se u maminom krilu bila najprirodnija stvar na svijetu. Još uvijek mogu da osjetim njen miris.

Te noći, teškim koracima sam pošla kući.

Noge su mi bile kao od olova. Išla sam pješke, začuđujuće mirna. Sav nemir, jurcanje, trčanje, bol, nemoć i užas s kojim smo se suočili posljednjih deset mjeseci polako je nestajao. Osjetila sam samo neizrecivu tugu. Preda mnom se otvarala provalija.

Te noći, duboko u sebi oprostila sam se sa njom.

Kod kuće me je čekala beba. Moja Soka. Imala je tada sedam mjeseci. Da je bilo drugačije, legla bih pored mame i ostala tako s njom cijelu noć.

Te noći, oka nisam sklopila.

U osam ujutru zazvonio je telefon. Bio je to tata. Nije morao ništa da mi kaže. I nije. Samo je plakao.

Trčala sam prema kući koliko su me noge nosile. Kako sam je sinoć ostavila, tako sam je i zatekla. Samo što više nije disala.

Od tada je prošlo šest godina. Na svaki Božić, Uskrs, Novu godinu, rođendane i ja nakratko prestanem da dišem. Ali nastavim, zbog sebe, zbog djece, zbog nje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *